Bosna u Jugoslaviji



Ideja jedne zajednicke drzave, koja bi ujedinila sve juznoslavenske narode rodila se jos u 19.vijeku u Hrvatskoj i Dalmaciji. Nakon sto je poslije  „Krfske deklaracije“ data saglasnost slovenskih, hrvatskih i srpskih politicara, osnovana je „prva Jugoslavija“ kao „Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca“ izrecena 1918 od strane kralja Aleksandra Karadjordjevica – no Bosna nije bila spomenuta. Vec od samog pocetak drzavu su potresali unutarpoliticki, etnicki, socijalni i privredni nemiri. Od osnutka multietnicke drzave politiku su u velikoj mjeri dominirali srbi. Najzad je 1929 godine Karadjordjevic Ustav stavio van snage, uvedena je kraljevska diktatura te drzava preimenovana u „Kraljevinu Jugoslaviju“. Drzava je potom podijeljena u devet takozvanih banovina. No medjutim, podjela je uradjena bez obzira na historijske ili etnicke okolnosti te je garantovala nadbrojnost srpskog stanovnistva  u sest od devet banovina. Iako je 1939 sklopljen takozvani  „Sporazum“ izmedju vlade i hrvatske opozicije,  srpsko-hrvatski konflikti se zapravo nisu mogli prebroditi. 6. aprila  1941 je nacisticka Njemacka uz podrsku Italije napala Jugoslaviju, koja je vec 17.aprila kapitulirala. Kao odgovor na okupaciju nastao je komunisticki partizanski pokret vodjen Josipom Brozom Titom, cija je „Narodno oslobodilacka vojska“ osvojila nadmocnost te nakon Drugog svjetskog rata preuzela vlast u drzavi. Medjutim najvece ratne bitke vodjene su upravo na tlu Bosne, zato sto su bosanske planine partizanima davale mogucnost povlacenja, da bi se mogli nanovo organizirati. Vise od milion gradjana i gradjanki bili su zrtve rata i poslijeratnih zlocina nacista, madjarskih i talijanskih fasista, cetnika, ustasa i titoista. 
Od 1945 do 1963 drzava je postojala kao „Federativna Narodna Republika Jugoslavija“, a nakon 1963 kao „Socijalisticka Federativna Jugoslavija“. Za vrijeme drugog zasjedanja AVNOJ-a 1943 Jugoslavija je podijeljena u sest republika: Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju. Iako je Bosna i Hercegovina kao republika postojala, gradjanima i gradjankama bilo je zabranjeno da se deklarisu kao takvi. Imali su jedino mogucnost izbora izmedju „Hrvat“, „Srbin“ ili „Neopredjeljen“.  Bosanskim muslimanima su neke stvari bile i zabranjene, tako npr.  hodocasce „Ajvatovica“. Tek 1971 Bosanci su dobili nacionalanost – „Musliman“. Iako se nisu s tim nazivom slagali, nova nacionalnost je prihvacena pod motom – „bolje ista nego nista”. Do 1980 Bosna je intenzivno industrijalizirana i sa velikim poduzecima kao sto su Energoinvest i UNIS oznacen je razvoj Bosne.  
1980-tih godina su se prije svega u Srbiji pojavljivale nacionalisticke ideologije te ideja Velike Srbije, ciji  izvori leze jos u proslosti. Memorandum SANU iz 1986 godine pridonio je osnovni fundament te je  Slobodan Milosevic postao vodeca licnost velikosrpske ideje. Sjeverni dijelovi, Slovenija i Hrvatska su se sve vise okretali ka demokratskim modelima Zapada, te su  napustili vladin kurs nakon sto je srpsko vodjstvo zahtjevalo sufinanciranje okupacije Kosova. Naposljetku su se Slovenci, Hrvati, Bosnjaci, Makedonci i Albanci usprotivili hegemoniji Srbije. Tako se Jugoslavija i po drugi put raspala.

 

Literatur:

Zülch Tilman: „Ethnische Säuberung“ – Völkermord für „Großserbien“. Eine Dokumentation der Gesellschaft für bedrohte Völker. Zürich: Luchterhand 1993.

Marie-Janine Calic: Krieg und Frieden in Bosnien-Hercegovina. Frankfurt am Main: Suhrkamp 1995.