Bosna nakon 1992



Referendum o nezavisnosti, održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, značio je potvrdu opredjeljenja većine građana prema budućnosti BiH.

Odluka o održavanju referenduma o nezavisnosti u Skupštini SRBiH donijeta je u vrijeme disolucije bivše Jugoslavije. 
Odluka je donesena nedugo nakon otvorene prijetnje koju je pred očima cijele bosanskohercegovačke, ali i svjetske javnosti, Radovan Karadžić uputio muslimanskom narodu:
"Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete dovesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod ne može da se odbrani, ako bude rat ovdje", poručio je Karadžić sa skupštinske govornice 15. oktobra 1991. prilikom donošenja Akta o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine koji je prethodio odluci o referendumu.
Od ukupnog broja (2.073.568) građana koji su glasali na republičkom referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine , izjasnilo se 2.061.932. građana ili 99,44 posto (”Sluzbeni list RBiH”, br. 7; 27. mart 1992.)."
Ovi rezultati su omogućili međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. 
Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.
No, već prvih dana bh. nezavisnosti počela je agresija napadima na Sarajevo i cijelu BiH…
Nastalo je etnicko ciscenje, genocid, Srebrenica, Prijedor, Ahmici...
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
U tom vremenu do kraja agresije, bosnjacki narod se iz nicega izborio za opstanak, napadnut i sa istoka ali i sa zapada, pokazujuci da jedan narod ne moze silom nestati.
Prestanak ratnih sukoba reziran dejtonskim mirovnim sporazumom, zaustavio je rat, ali nije donio mir. Bosansko rukovodstvo nije prepoznalo zamku dejtonskog sporazuma u kojem dva entiteta, poseban district i deset kantona treba da saradjuju u cilju stvaranja boljitka drzave.
Takav konstrukt, nepoznat u svijetu, pokazao se neefikasan, sto je bilo i za ocekivati, medjutim malo ko je primijetio da je konstrukt jednim dijelom i aparthejd.
Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je 2009. presudu u predmetu Sejdić – Finci protiv BiH. Implementacija presude u najkraćem znači izmjene Ustava Bosne i Hercegovine kojima bi se izjednačili svi građani Bosne i Hercegovine prilikom kandidiranja za člana Predsjedništva BiH i u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i to postalo pravo svih, a ne samo pripadnika tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati, Srbi). Presuda nije provedena u djelo.

Nepripremljeni za vodjenje drzave, vlasti su , privatizacijom dobara na vrlo upitan nacin, doprinijeli daljnom siromasenju zemlje. Ono sto nije unistio rat, pocinje da se unistava u  miru.
Reziseri mudro podrzavaju veliki broj stranaka formiranih u Bosni i jos veci broj NGO organizacija cime se razmnozava virus koji unistava drzavno tkivo.
Kvantne skokove razvoja Bosne dozivljene u vrijeme Austro-Ugarske i 80-tih godina u Jugoslaviji, nova vlast ne moze ostvariti. Ekonomski neodrziv sistem i dalje podrzava egzodus iz Bosne, cime se najvazniji potencijal drzave preseljava u dijasporu.