Meletta-2021



Ove godine, 06.juna 2021., obilježena  je105. godišnjica bitke na Monte Meletta-Fior. Svečanost je održana u vojnom groblju u Lebringu. Svečanosti su prisustvovali predstavnici bosanske zajednice u Austriji, gradonačelnik Lebringa, predstavnici austrijske Armije, predstavnici Crnog Krsta, kao i predstavnici Italije,.

Izdvajamo govor pukovnika Wolfgang Wildberger-a, predsjednika Austrijsko-bosanskohercegovačkog udruženja:

Cijenjene dame i gospodo!

BH-Akademiker - Meletta 2021

Danas se na ovom groblju, bivšeg obrazovnog centra  austro ugarske vojske bh. regimente broj 2, prisjećamo junačkog juriša 7.juna 1916 na Monte Meletti-Fior na visoravni Sette Communi, odnosno sedam općina. Ovaj događaj je već nekoliko puta upriličen na raznim Meletta komemoracijama.  206 pripadnika bh. Regimente 2 su dočekali pri uzbrdnom napadu protiv nadmoćnih neprijateljskih snaga s Alpina i Sardinije herojsku smrt.  Žrtve na strani Italijana koji su se tvrdokorno opirali i do osmog juna izvodili protunapade, bile su daleko brojnije.  To je bio jedan uspjeh Bošnjakasa, kako  su se tada zvali svi Bosanci, sa strašno puno žrtava koji se samo kao zajednica mogao postići međusobnim povjerenjem i međusobnom podrškom svih entiteta i religija. To bi bila ujedno i poruka za danas.

Ali ovaj put želim skrenuti pažnju na pojedinačne sudbine pripadnika najodlikovanije regimente u cijeloj austro ugarskoj armiji, da bih pokazao šta može izazvati jedan rat i zašto ga političari po svaku cijenu moraju spriječiti. Ali kako izgleda realnost?

„Ja sam bio često razočaran političarima, ali nikad ljudima u Bosni i Hercegovini“ izjavio je Valentin Inzko u Intervjuu, koji će svoju dvanaestogodišnju funkciju okončati 1. avgusta kao zastupnik Međnarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. I nastavio je dalje:“ Najimpresivnija osoba u Bosni je građanin!“ I naveo je nekoliko primjera. Musliman Hasan Ahmetlić, koji je u Tešnju na vlastitu ruku renovirao katoličku crkvu. Ili srpske komšije u Trebinju, koji su spontano očistili džamiju koja je dan ranije bila zamazana.  A tek učenici iz Jajca, koji su spriječili planiranu podjelu jedne gimnazije na etničke grupe od strane političara. Pitam se da li političari u BiH ne čuju svoj narod? Zašto moraju uvijek „zakuhavati“ konflikte? Oni će imati svoje razloge.  A sami nikad ne stoje na prvom frontu u ratu.

Kako je onima koji tamo žive i riskiraju život i zdravlje, pokazuje sljedeći primjer „druge bošnjačke“:

Kao što je već spomenuto bh2 je bila najodlikovanija regimenta u cijeloj staroj armiji. Među mnogim odlikovanim nalazio se je i nosilac odlikovanja za hrabrost Marija Terezija ordena.  To je bio kapetan Gojkomir Glogovac. Glogovac, rođen 1883 kao sin iz jednostavne porodice u Bileći blizu crnogorske granice, dospio je marljivošću i ustrajnom jakom voljom u pješadijsku kadetsku školu u Mariboru i 1904 je bio raspoređen u bh regimentu 2. Bio je jedan od rijetkih oficira, koji su zaista poticali iz Bosne.  Dodijeljen je bio pri III. bataljonu u garnizonski grad Banja Luku, a početkom rata već je u okviru dvanaeste brdske brigade postavljena u invaziji na Srbiju. Ova poznata kaznena ekspedicija za ubistvo prestolonasljednika Franca Ferdinanda se je završila žestokim protunapadom i mogla se je tek 1915. godine s pomoću njemačkih saveznih partnera uspješno završiti.

Bitka koja je Glogovca učinila Terezijinim vitezom i donijela mu naziv mađarskog barona, desila se 26. novembra 1914 godine u kojoj je Glogovac spriječio prodor Srbije.

Također na Monte Meletti se je Glogovac dokazao, u međuvremenu unaprijeđen u kapetana, kao komandant jurišne jedinice.

Poslije rata je bio prihvaćen u armiju u novoj SHS državi, kako se je tad zvala Jugoslavija, jer su trebali oficire sa iskustvom iako su bili na drugoj strani. U njegovoj kratkoj biografiji se može pročitati, da se tamo nije osjećao domaćim i zbog toga se je preselio u Austriji i kasnije u Mađarsku.  Pošto ni od jedne države nije bio prihvaćen u vojsku, jer nije bio državljanin, okušao se je kao trgovac. Vrlo brzo je obolio od upale pluća i umro 1. marta 1922. godine u Budimpešti.

Drugi vojni oficir 2. Bošnjačke regimente bio je Rudolf Ritter von Jedina. Rođen 1886.godine u Šibeniku, kao sin mornaričkog oficira, išao je u terezijsku vojnu akademiju i 1906 je bio raspoređen u 2. bošnjačku regimentu.  U okviru III. bataljona je sudjelovao u mnogim borbama na sočkoj fronti. 21. jula 1916. bio je pogotkom u glavu u jurišnom napadu teško ranjen, da je izgubio vid.  Uprkos tome nije se predao, ostao je jedno vrijeme u nastavnom zboru vojne akademije , studirao je pravo, doktorirao je u Gracu, bio je kao major u vojnoj školi u Beču. 1924. godine je unaprijeđen u natporučnika i onda se penzionisao. Umro je 1948. godine u Gracu.

Ali nije samo njemu rat nanio zlo, nego i njegovom vjernom momku, oficirskom pomoćniku, Ostoji Stojančiću. To je bilo ovako: Jedina je u okviru III.bataljon  2. Bošnjačke regimente u noći sa 27. na 28. juni  na uzvisini  Plava na Soči  neprimjetno proveo smjenu. U sljedećoj noći su Italijani sproveli očekivani napad. Jedina je zapovjedio da započnu paljbu po naredbi. Kada su se napadači zakačili na bodljikavu žicu, deseta četa je započela paljbu iz otprilike 250 pušaka. Napad je bio odbijen. Malo prije toga, Italijani su ponovo pucali manje ili više nekontrolisano u smjeru Bošnjaka, zato su tražili skonište, osjetio je kapetan Jedina blagi trzaj za rukav. Okrenuvši se vidio je trubača Tomaševića, koji mu je pomoću palice gurnuo kabanicu. Na njegov upitni pogled doviknuo mu je trubač s potisnutim glasom, da mu je na početku padanja kiše njegov oficirski sluga Ostoja htio donijeti kabanicu. Ali leži teško povrijeđen iza jedne stijene. Jedina je bez riječi okačio kabanicu, mislio si, „to je bilo suvišno“ i poslao je ranjeniku nosača bolesnika. Po uspješnoj borbi i nakon smjene, obišao je Komandant čete Brigadu Sanitetnog zavoda pri Gargaru, gdje je ranjenik bio smješten. Dežurni doktor mu je rekao, da je njegov oficirski sluga, dobio pogodak u donji dio stomaka, što će imati doživorne posljedice. Na pitanje oficira njegovom pomoćniku, da li je bilo zaista potrebno, iz sigurne rezervne postave donijeti njemu naprijed kabanicu, odgovorio je vjerni Bošnjak:“ Ti (Bošnjaci su poznavali samo „Ti“) ti si već nekoliko dana teško kašljao i ja sam obećao tvojoj gospodji, pri odlasku iz Banja Luke da ću paziti na tebe.

To su bile tri sudbine trojice pripadnika austro ugarske armije , druge bošnjačke regimente, koji su zbog rata bila veoma oštećeni. Može se reći, da su u najmanju ruku preživjeli.

Ovdje na očuvanom i informacijskim tablama obogaćenom groblju leže Bošnjaci svih religija, kao i ostali vojnici iz Austro- Ugarske, Italije i Rusije, kojima je rat uzeo njihov mladi život. Stoga moj Apel: Zagovarajmo uvijek, da više nikad ne dođe do ovih užasnih posljedica, koje donosi rat za sobom! Vjerni motu Austrijskog crnog krsta - RAD ZA MIR!

Sa njemačkog prevela Emina Smajlović