Konferenciju je organizovalo Bosansko Akademsko Društvo u Austriji uz podršku misije BiH u Beču.

Skupu su uz Bosance koji žive u Austriji, prisustvovali ambasadori i delegacije iz više zemalja, što ovom događaju daje snažan međunarodni značaj i potvrđuje važnost globalne solidarnosti u borbi protiv poricanja i zaborava genocida, ali i potrebi o traženju puteva pomirenja.

Učesnici konferencije bili su:

Siradj Duhan, predsjednik Bosanskog Akademskog Društva u Austriji
„A Call to Reconciliation and Renewal“

Geoffrey Nice, Bivši tužilac pri međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju
„Has the international community drawn any lessons from Srebrenica?“

Hariz Halilovich, Srebreničanin, Profesor antropologije na RMIT University u Melburnu
„Srebrenica, 30 Years On: Remembrance, Trauma, and the Diaspora“

Wolfgang Petritsch, Bivši visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu
„Srebrenica and Europe“

Asim Dorović, Ministar-savjetnik misije Bosne i Hercegovine pri OSCE i UN u Beču
„Reflections on 30 Years Since Srebrenica“

U programu je prikazan i kratki video pod nazivom „Srebrenica: 30 godina poslije“, koji je kroz emotivne slike podsjetio na razmjere tragedije i važnost kolektivnog sjećanja.

Skup je moderirala članica Bosanskog Akademskog Društva u Austriji, Iris Begić.

Iz govora Hariza Halilovicha:

For me, speaking about Srebrenica is never simply an academic exercise. I was born there, and like thousands of others from my hometown, my life has been permanently shaped by what happened in July 1995. While I survived because I was outside the enclave when the genocide occurred, members of my extended family, neighbours and childhood friends did not. My birthplace became a place of death—a landscape of mass graves, absence and unfinished mourning.

That experience has also shaped my work as a scholar. Over the past two-and-a-half decades I have tried to understand not only what genocide destroys, but also what comes afterwards: how people rebuild lives after mass violence; how memory becomes woven into everyday life; and how survivors continue living when the past remains politically contested. Anthropology, my own discipline, is particularly well placed to ask these questions because it is concerned not only with moments of extraordinary violence, but also with the ordinary lives that follow.

Thirty-one years after the genocide, Srebrenica occupies a deeply paradoxical place. It has become one of the world’s most recognised symbols of genocide since the Holocaust. The crimes have been established through extensive scholarship, forensic investigation and international court judgments. Yet at the same time they continue to be denied, relativised and politically manipulated. For many survivors, then, genocide has never become simply history. It remains an ongoing social reality.

This is why I suggest we think of genocide not only as an event, but as a social process whose consequences continue to unfold long after the killing stops.

……………………………..

Iz govora Siradja Duhana:

History teaches us that reconciliation is possible. Yet, thirty-one years after the genocide in Srebrenica—a crime unequivocally established by the International Court of Justice and the ICTY—we must ask: why do the Western Balkans continue to struggle to transform a painful past into a shared future?

Consider the rivers that run through our region. The Drina, the Sava, the Danube—they do not recognize borders, nor do they ask for passports. They flow through Bosnia and Herzegovina, Serbia, and Croatia, indifferent to our human divisions. Their value depends entirely on whether communities on both banks choose to protect them together.

I submit that reconciliation is this river. It does not erase the tragedy upstream, but it offers a current toward a common delta.

Let us be clear: historical truth, as established by international courts, cannot be subject to political reinterpretation. Accountability must remain individual, never collective. A child born today in Belgrade bears no guilt for the crimes of the past. But that child does have the right to grow up in a society that honors truth over myth.

Srebrenica must remain a place of remembrance and sorrow. But let it also become a crossing point—not a dead end. Let it be the place where we prove that the river of history, however turbulent its course, can still flow toward a shared sea of civic dignity and lasting peace.

The question, distinguished guests, is whether leaders in Belgrade, Zagreb, Sarajevo, and beyond have the courage to step into that river together. We need a Willy Brandt from Belgrade.

Utisci sa konferencija:

The post Gedenken, Reflexion, Versöhnung: Im Geiste der UN-Resolution zu Srebrenica appeared first on Gesellschaft Bosnischer Akademiker.

The post Newsletter 26/01 appeared first on Gesellschaft Bosnischer Akademiker.

Willkommen am 2. Oktober 2026

Bosnische Volksgruppe in Österreich

The post 837. Geburtstag appeared first on Gesellschaft Bosnischer Akademiker.

Dževad Karahasan je često nazivan glasom Bosne – Sarajevo sadrži sve što čini svijet zapadno od Indije

Piše: Karl-Markus Gauß, austrijski pisac

Dževad Karahasan je često nazivan glasom Bosne. Kada je umro 19. maja u Grazu, putovao sam u njegovu zemlju na turneju čitanja i predavanja koju smo planirali zajedno odraditi. Tih dana sam naučio šta znači kada utihne glas jedne države, nacionalnosti, etničke grupe, kako god hoćemo da ga nazovemo, jer gdje god da sam otišao, sretao sam ljude koji su tugovali za njim, a oni su krenuli u akciju, nikako ne samo ljudi knjige koji su se književnosti posvetili bilo kao karijeri ili kao strasti. Ne, tu je bio krupni taksista u Sarajevu, koji je suzdržavao suze kada se naš kratkotrajni razgovor okrenuo ka Karahasanu, konobarici za doručkom u hotelu, koja je ranije bila prešutna u svojim obavezama i koja je počela sa mnom dirljivo razgovarati čim me je čula da sam onaj koji je poznavao njihovog Karahasana. Svi su o njemu govorili kao o jednom svom, o tom velikom sunarodniku koji je Evropi pričao o „nama“, o nama Bosancima, i svijetu rekao ko smo, šta smo propatili i za šta se zalažemo. Čak i ako neki od njih vjerovatno nisu čitali njegove knjige, znali su da je i on pisao za njih. Da, on je bio njihov glas, i sami su ga prepoznali takvog i bili su zahvalni što ga imaju.

On je i za nas na Zapadu bio glas Bosne, više nego bilo koji drugi autor prošlosti i današnjice, jer se bosanska književnost karakteristična piše u Sjedinjenim Državama, u Njemačkoj, u mnogim zemljama i, naravno, u samoj Bosni i Hercegovini. Niko drugi nam nije predstavio historiju svoje zemlje sa toliko strasti i znanja, mašte i empatije, sa takvom erudicijom i smirenim humorom, a Bosnu nam je predstavio kao evropsku eksperimentalnu stanicu u kojoj je suživot ljudi različitog porijekla, religije i načini života testirani su vješto bliže.

Glas – ko bi ikad progovorio snažnije od Dževada Karahasana! Kada bi se pojavio u maloj grupi ili pred brojnom publikom, svi su mogli vjerovati da mu se lično obraća i svi su mogli steći utisak da im se posebno obraća. Ovo nije bila pametna samodramatizacija pred publikom; svako ko je ikada imao zadovoljstvo da s njim razgovara nasamo zna da je tako i držao. Oštro je pratio svog kolegu, molećivo gestikulirao i često tihim glasom upućivao svoje riječi sagovorniku, čije je primjedbe po potrebi pohvatao i proširivao, modificirajući tako svoje teze. Da ono što je govorio nije uvijek bilo zanimljivo, ljudi bi ga slušali jer je način na koji je govorio bio fascinantan, uporan, ali ne i šefovski. Ovo, njegov čujni glas je zamro, glas koji govori iz njegovih knjiga će se čuti sve dok ima ljudi koji znaju da se u književnosti priča istinita priča o ljudima.

Za Karahasana se govorilo i često se govorilo da je on granični prelaz između islamskog i kršćanskog svijeta, između Orijenta i Zapada, i to je potpuno tačno, pogotovo kada se doda da muslimanski Karahasan ima povjerenje i važnost i kod katolika i kod pravoslavnog kršćanstva i više puta je isticao da bez judaizma Sefarda koji su pobjegli iz Španije Sarajevo ne bi postalo grad koji je volio i koji je smatrao uzorom za sam svijet. U “Dnevniku preseljenja” stoji: “U Sarajevu postoji sve što je na svijetu moguće…Kao kristalna kugla gatare, koja sadrži sve događaje, sve što čovjek može doživjeti, sve stvari i sve pojave. Svijet… dakle Sarajevo sadrži sve što čini svijet zapadno od Indije.”

Sve što je u svijetu moguće: što sadrži utopiju i distopiju, obećanje ali i upozorenje. Politički zločini i vojni zločini koji su mogući u svijetu pokazali su se u opsadi Sarajeva i u ratu u Bosni. Karahasan je posvetio svoj književni rad ovom obećanju i ovim zločinima. Odrastao na raskršću kultura, on je zapravo bio oboje u isto vrijeme: pripovjedač koji je crpio iz riznice orijentalnih mitova i legendi i intelektualac koji se obučavao u zapadnom skepticizmu. Paradoksalno, otkrio je koja su nam oba pogleda na jedan svijet zajedničko upravo u njihovim razlikama, a način na koji nam govori o njima je kao da je Robert Musil krenuo da ispriča priču o arapskim noćima potpuno budnog uma.

U svom opsežnom radu, Karahasan je imao na raspolaganju različite žanrove: historijski roman, duhove i priču o duhovima, raspravu i parabolu, pismo i dnevnik, roman ideja, a neki od korijena njegovog djela imaju čak i razgranatost na daleki teren kriminalističkog romana. U gotovo svim knjigama ljubav i prijateljstvo igraju posebnu ulogu.

U “Šahrijarovom prstenu”, u pozadini rata, Arzra i Faruk su toliko različiti da se moraju zaljubiti jedno u drugo. Ali ne mogu pronaći način da budu sretni zajedno, pa Azra prekida vezu, a Faruk napušta Sarajevo i nestaje u zaleđu rata. Čim njenog ljubavnika nema, ona počinje da čezne za njim, ali sada kada ga više nema, shvata koliko ga voli.

U “Marindvorskim fragmentima”, u kojima izvještava kako je rat u Sarajevu stigao do njegovog stambenog naselja Marindvor, Karahasan bilježi i ovu promjenu na sebi. Jednog dana puca se na kuću u kojoj živi sa suprugom Draganom, pucaju platane u dvorištu, pucaju rakete ispred kuće, a stakla na prozorima su razbijena. A Karahasan začuđeno primjećuje: „Do sada sam prepoznao svoju kuću, a sada je vidim; Do sada sam živio u njoj, ali sada je osjećam i volim; To znači da se opraštam od toga, to znači da postaje moje sjećanje, jer punu vrijednost svega na šta smo naišli dobijamo tek kada sa ovog svijeta pređe u pamćenje. Imajte na umu činjenicu da Karahasan koristi “vidi” i ” ljubav” naizmjenično, skoro da želim da kažem da je htio da nas podsjeti da te ljubav ne čini slijepim, kako fraza tvrdi, već vidi, otvara nam oči za svijet, za ljude, za sve što postoji i što se može uzeti od nas, koje mi sami možemo izgubiti, prokockati, uništiti. Kada sam ga upitao kako se mogao izbjeći propast njegovog grada, Dževad je jednom odgovorio: “Trebalo je da ga svi više volimo.”

U njegovom posljednjem romanu, koji je pisao kao u svakodnevnoj borbi protiv svoje bolesti i dovršen sa zadivljujućom energijom, „Uvod u lebdenje“, na drugoj strani se kaže o uredu i dostojanstvu pisca: „Samo najveći mogu nadmašiti druge izvući sve iz toga i pomoći im da se istaknu.” A u “Dnevniku preseljenja” Karahasan je jednom za svagda zabilježio: “Jedna od osnovnih funkcija umjetnosti je da zaštiti ljude od ravnodušnosti, a čovjek je živ , tako sve dok nije ravnodušan.” I jedno i drugo zajedno rezultira poetikom i etikom pisanja: Književnost se ne smije bojati izazivati ​​ljude, jer samo izbjegavanjem uprošćavanja kao intelektualnog, estetskog, moralnog i političkog temeljnog zla može se to im omogućavaju da prevaziđu svoje ogorčenosti i da se odupru ravnodušnosti kao rutini prezira prema čovječanstvu.

Dževad Karahasan je bio glas Bosne, a njegov glas u horu evropske književnosti je nepogrešiv. Iako u potpunosti posjedujem svoje slabe patriotske moći, moram se suzdržati od govora o brojnim austrijskim posebnostima u evropskom stvaralaštvu bosanskohercegovačkog autora, jer dugom uvažavanju mora doći kraj. Ovo je istina: Dževad Karahasan zaslužuje svaku književnu nagradu na svijetu, ali mu i ova nagrada, koja nosi ime po austrijskom novinaru Fritzu Csoklichu, a u svom nazivu ima „demokratiju“, pristaje kao rukavica.

Kako bih volio da sam danas sjedio u publici, koju bi Dževad zasigurno očarao svojim ekspanzivnim i naglašenim pozdravnim govorom, bogatim mislima i samozatajnim. U širokom duhovnom rezonantnom prostoru njegovog rada i njegovog razmišljanja, mrtvi su stalno prisutni, sa zahtjevima koje nam postavljaju i podrškom koju nam mogu pružiti. I tako je sa njim, draga Dragana, ovdje i sada.

The post Dževad Karahasan: Fritz-Csoklich-Demokratiepreis 2023 appeared first on Gesellschaft Bosnischer Akademiker.

Kao i svake godine zadnje nedjelje u oktobru, tako i ove godine, 29. oktobra 2023 na vojnom groblju u Lebringu, održana je svečanost sjećanja na žrtve prvog svjetskog rata.
Vojno groblje (poznato i kao Bošnjačko groblje) u Lebringu sadrži 1233 groba sa posmrtnim ostacima vojnika iz 19 infantrijskih regimentata austro-ugarske armije, uključujući 805 Bosanaca (tada Bošnjaka). Druga bosanskohercegovačka regimenta, najodlikovanija jedinica austrougarske vojske, donijela je pobjedu austrougarskoj vojsci u Bici na Monte Maletti, 7. juna 1916. godine.

Bosanski vojnici su bili elitne trupe u Monarhiji i korišteni su za najteže vojne zadatke. Mora da je bilo nešto posebno u tome da su 200.000 mladih ljudi muslimana, prvoslavaca, katolika,...ili samo Bosanaca (tada Bošnjaka) iz Bosne koja je tada imala oko dva miliona stanovnika, bili oformljeni u vojno jedinstvo nesalomljive solidarnosti, prijateljstva i odgovornosti u okviru monarhijske vojske. Nije bio samo fes koji ih je izdvajao iz ostatka monarhijske vojske. Oni su formirali i od oficira jake i odlučne jedinice koje su izdržale do kraja.

Sjećanju na hrabre borce Druge bosanskohercegovačke regimente prisustvovali su predstavnici austrijskih, italijanskih i bosanskih organizacija u Austriji. U ime Bosanskog akademskog društva u Austriji vijence je položio Denis Čavkić, voditelj privredne sekcije BADA.

Gesellschaft Bosnischer Akademiker in Österreich

The post Lebring 2023 appeared first on Gesellschaft Bosnischer Akademiker.

Einen Tag darauf, am 07.Oktober 2023, folgte das Event auch in Graz im “MO.XX”. U Grazu je Univ.Prof.Dr. Wolfgang Benedek ove godine bio dio ceremonije, ojačao našu zajednicu u Austriji i postao počasni član BADA-e.

Događaje prenosi bosansko-hercegovačka državna radiotelevizija BHT1, a dio svečanosti možete pronaći na ovom linku:

834. Rođendan Bosne (BHT1)

Cilj manifestacije je afirmacija austrijskih umjetnika, studenata i naučnika s bosanskim korijenima i na taj način dati novi podsticaj za integraciju Bosanaca u austrijsko društvo.

U okviru koncertne večeri uručena je nagrada “GBBA (BADA) Award 2023” studentima bosanskog porijekla koji studiraju na austrijskom univerzitetu i mladim naučnicima bosanskog porijekla.

Najbolje ocjene bachelor studija u BiH uz dokaz upisa master studija u Austriji:

Nedžma Alijagić (Bachelor, Universität Sarajevo, Fakultät für Naturwissenschaften, Abteilung für Biologie, Studiengang Genetik)

Najbolje ocjene bachelor studija u Austriji uz dokaz upisa na master studij:

Dejana Paponjak (Bachelor, Universität Wien, Chemie)

Najbolje ocjene master studija u Austriji – društvene nauke:

Leila Čavalić (FH Campus Wien, Internationale Beziehungen und Stadtpolitik)

Najbolje ocjene master studija u Austriji - ¸tehničke nauke:

Mahir Kurtalić (TU Wien, Masterstudiengang Architektur)

Preisträgerin “Mladi naučnik 2023” Sozialwissenschaften:

Dr. Edvina Bešić

Preisträger “Mladi umjetnik 2023” Sozialwissenschaften:

Milan Begović

Preisträger “Mladi naučnik 2023” Naturwissenschaften:

Dr. Dino Mehić

The post 834. Geburtstag Bosniens appeared first on Gesellschaft Bosnischer Akademiker.

The post Einladung Meletta 2023 appeared first on Gesellschaft Bosnischer Akademiker.

The post Der letzte Abschied von Dževad Karahasan appeared first on Gesellschaft Bosnischer Akademiker.

Kao i svake godine zadnje nedjelje u oktobru, tako i ove godine , 30.oktobra na vojnom groblju u Lebringu, održana je svečanost sjećanja na žrtve prvog svjetskog rata. Vojno groblje u Lebringu (još ga stariji zovu Bošnjačko groblje) sastoji se od 1233 groba koja sadrže ostatke vojnika iz 19 regimenti, od toga 805 Bosanaca (tada Bošnjaka).

Bosanski vojnici su bili elitne trupe u Monarhiji i korišteni su za najteže vojne zadatke. Mora da je bilo nešto posebno u tome da su 200.000 mladih ljudi muslimana, prvoslavaca, katolika,...ili samo Bosanaca (tada Bošnjaka) iz Bosne koja je tada imala oko dva miliona stanovnika, bili oformljeni u vojno jedinstvo nesalomljive solidarnosti, prijateljstva i odgovornosti u okviru monarhijske vojske. Nije bio samo fes koji ih je izdvajao iz ostatka monarhijske vojske. Oni su formirali i od oficira jake i odlučne jedinice koje su izdržale do kraja.

Gesellschaft Bosnischer Akademiker in Österreich

The post Lebring 2022 appeared first on Gesellschaft Bosnischer Akademiker.

Um Anmeldung per Email an contact@bhakademiker.orgbis 01. Okt. 2022 wird gebeten. Teilen Sie uns bitte auch mit, ob Sie allein oder in Begleitung kommen.

The post 833. Geburtstag Bosniens appeared first on Gesellschaft Bosnischer Akademiker.