Juna 1916. godine Drugi bosansko-hercegovački puk stare austro-ugarske vojske na alpskom frontu protiv Italije osvojio je od neprijatelja jako utvrđenu planinu Monte Meletta Fior. Operacija na Monte Meletta Fior, koju je vodio Stevo Dujić, trajala je sedam dana i imala je vrlo visoku cijenu, jer su na obje strane bili zastrašujuće veliki gubici. Kao i mnogo puta ranije, Bosanci su i ovoga puta dokazali svoju hrabrost, vojnu disciplinu i odanost.
Bosanci – ili tadašnji Bošnjaci sve tri vjeroispovijesti – iz herojskog Drugog bosansko-hercegovačkog puka izveli su podvig pobijedivši italijansku vojsku i osvojivši neosvojivu planinu Meletta Fior. Legenda o Bosansko-hercegovačkom pješadijskom puku br. 2 – elitnoj jedinici austrijske vojske – živi i danas: legenda o onima kojima je poraz bio strana riječ – od Soče do Dnjestra. Dio ove historije je i uzvik „Dolaze Bošnjaci!“ koji se i danas u austrijskoj saveznoj vojsci koristi kao sinonim za hrabrost.
Ovaj Drugi bosanski puk bio je najodlikovaniji puk cijele armije. Bosanci su dobili najviše medalja za hrabrost, a nadporučnik Gojkomir Glogovac iz tog puka bio je nosilac najvišeg odlikovanja, Vojnog reda Marije Terezije.
Nažalost, čovječanstvo iz Prvog svjetskog rata nije mnogo naučilo, kao što je pokazao kasniji Drugi svjetski rat. Puka nada da neće biti trećeg svjetskog rata nije dovoljna. Potreban je aktivan rad i angažman za mir.
Drugi bosanski puk iz okruga Banja Luka, kojem su tada pripadali i Bihać i Cazin, sastojao se, na primjer, na početku rata 1914. od gotovo 50 posto pravoslavnih, oko 35 posto muslimanskih i otprilike 15 posto katoličkih vojnika. Tome se pridodao i mali udio jevrejskih i drugih vojnika. Je li to tada bila tema ili čak problem? Naprotiv: svima je bilo jasno da se zadaci mogu ispuniti samo zajednički – ne jedni pored drugih, a kamoli jedni protiv drugih! I upravo to je ono što svi mi iz naše zajedničke historije trebamo prenijeti u našu sadašnjost i sačuvati za budućnost. Potrebno je pružiti ruke preko grobova palih i tako očuvati mir! Tada su Italijani i naši preci bili neprijatelji, danas su Italijani, Bosanci i Austrijanci dobri prijatelji.
Ova tradicionalna komemoracija održava se od 1917. godine. Prvobitno održavana u Grazu, mjesto ceremonije koju priređuje Austrijski crni krst (ÖSK) od 1996. godine se mijenja između Bosne, Italije i Austrije. Pritom se ne slavi pobjeda, već se upućuje snažno upozorenje ratnim huškačima koji sami nikada nisu bili na frontu. Ova je manifestacija kao mirovni projekt jedinstvena i zaslužuje veće priznanje. Zajedničko, mirno slavlje Italijana, Bosanaca i Austrijanaca pokazuje da i druge nacije mogu prevladati predrasude.
Kapetan Sigmund Gandini, 1931.:
„Mi austrijanci imamo dobrog osnova da se trajno i sa zahvalnošću sjećamo sinova Bosne i Hercegovine“
BS