The Balkan region is a sensitive area which is home to proud people in each of the countries. This proudness is very often a problem if a “big brother” is trying to enforce peace between them in the wrong way.
One scene: Two small children played together, and the third one, who was older– we shall call him “big brother”- he threw a small toy between them to see what will happen. Both youngsters wanted a toy and they started to argue which of them saw it first, who should play with it first and so on. The “big brother”, who was watching this, came in between the two and said: “There is no sense to argue about it. We can make a peace in this way – the first one to spit on my hand will be the winner and will get a toy. They accepted the deal.” But the problem was that the “big brother” put his hand between their two faces. Once he said GO, he pulled the hand down and they spat at each other. The fight – war was started and the “Big brother” enjoyed this. After a while, the “big brother” managed to divide them and stop the fight. The duration for reconciliation took much longer than the dispute. They did not want to talk to each other, until, the “big brother” excused himself and took the responsibility for the fight and invited them to ice cream.
Iz ove priče možemo zaključiti: 1. Dvije strane su bile u miru dok se treća strana nije umiješala 2. Dvije strane nisu mogle da postignu sporazum bez trećeg (Uzročnika svadje)
Može li dio ove priče da se preslika na Balkan?
Da bi se razumjela perspektiva razvoja, neophodno je ustanoviti tačnu dijagnozu trenutne situacije. Da li su balkanske zemlje, zemlje nerazvijene demokratije ili nerazvijene ekonomije – ili oboje. Susrećemo se sa zemljama sa devastiranom ekonomijom kao što je Bosna, sa protjeranim i premještenim ljudima kao što su Hrvatska i Bosna, sa dezolatnim područjima – ljudi napuštaju sopstvene zemlje u pravcu zapada – skoro sve balkanske zemlje su time pogođene. Preko milion ljudi je napustilo Bugarsku nakon pristupanja EU, broj stručnih ljudi koji ostaju u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji i drugim balkanskim zemljama je u zadnje vrijeme osjetno smanjen.
U nekim državama kao Bosna i Makedonija, faktori koji odlučuju budući razvoj mogu biti podijeljeni u dvije kategorije, unutrašnje i vanjske, mada ih je teško razdvojiti jer su međusobno povezani. Ove dvije države imaju međusobnih sličnosti, unutrašnji proces izgradnje nacije i vanjski proces pomirenja sa susjednim državama. Kao i kod razvijenih zemalja, preduslov razvoja društva je razvoj ekonomije. S druge strane, ekonomija se može razvijati samo u stabilnim regijama, bez tenzija i permanentnog straha od vanjskog uticaja, koji se vrlo često proklamiše putem lokalnih političara zbog njihovih ličnih razloga.
Kada će trajno pomirenje biti ostvareno na Balkanu, zavisi od vremena kada će istina biti prihvaćena od svih strana.
Rane mogu da budu zaliječene samo nakon bolnog procesa traženja historijske istine. Na žalost, istina je promjenjiva kategorija – istina od prije 30 godina (ili 100), danas je drugačija. U mnogim slučajevima različite nacije imaju različite činjenice o jednom događaju. Za jedne je agresor, za druge branilac, za jedne heroj, za druge žrtva …Ali ukoliko se ne utvrdi istina za sve, slijedeće generacije će imati istu dilemu i oslanjat ce se na nekorektne priče a ne na istinitu historiju.
Da bi imali prihvatljivu istinu za sve, historičari nacija na Balkanu, treba da urade svoj domaći zadatak i kreiraju nove knjige koje će pozivati na razumijevanje među nacijama, koje će objasniti da je saradnja međju nacijama bolji vid interakcije. Školske knjige koje heroiziraju sopstvenu naciju i istovremeno pišu negativno o drugim nacijama, u prvom redu zamagljuju oči sopstvenom narodu i pogrešno vode buduće generacije.
Dali zbilja treba da se slavi događaj koji se desio 100, 300 ili 600 godina ranije stavljajući teret na ramena generacijama koje dolaze, ili da se organizuje zajedničko obilježavanje i sjećanje na događaje uključujući sve učesnike?
Another good example for the Balkan is “Meletta tradition”. The battle 1916 in Italy, where the second Bosnian regiment in Austro-Hungarian monarchy defeated the Italian army and captured Monte Meletta hill in north Italy. Now the 3 nations, Italians, Austrians and Bosnians are come together every year to commemorate this event – every year in another country, without glorification of the winners but to remember all the victims with one message – that such events should not happen again. This commemoration is a contribution for understanding between nations, without any tensions and with the message that cooperation is a better way to interact.
Slične manifestacije na Balkanu bile bi dobro došle za ozdravljenje historije.
Srebrenica, u ovom slučaju, nudi mogućnost pomirenja između Bosne i Srbije, Jasenovac između Hrvatske i Srbije, a možda najveća mogućnost za Balkan bila bi zajednička komemoracija bitke na Kosovu (1389) između Srbije, Turske i Kosova. Bez tih historijskih pomirenja, mala je nada za trajno pomirenje na Balkanu.
In case of Srebrenica, Serbia has with the issue of genocide to carry the label as a “genocidal nation” on one side, and Bosnia with the status of “greatest victim” which serves the domestic narrative. Without historical rehabilitation, there will be no contribution to stability and reconciliation.
U slučaju Srebrenice, Srbija nosi naljepnicu “genocidne nacije”, a Bosna status “najveće žrtve” koju servira domaća naracija. Bez historijske rehabilitacije, neće biti doprinosa stabilnosti i pomirenju. U slučaju Kosova, uticaj je mnogo veći jer je više nacija uključeno: Srbija, Turska, Kosovo, Albanija pa i Bosna i Crna Gora. To znači da je ključ pomirenja na Balkanu u Beogradu. Mada je pomirenje kompleksan zadatak, zahtijeva razumijevanje stvari za buduću saradnju, bez njega nema buduće koegzistencije.
Za ovaj korak potrebne su vođe sa razumijevanjem i kuražom, sa vizijom, ne samo za svoju regiju već i za razvoj okruženja, sa kuražom da se suprotstave nacionalizmu, sa kuražom o drugačijoj interpretaciji historije, sa kuražom da prihvati susjeda s duge strane rijeke, jer za njega rijeka teče desno, a za komšiju s druge strane rijeka teče lijevo.
For this step, we need leaders with understanding and courage, with vision, not only for this area, but vision for development of the surroundings, with courage to be against nationalism, with courage for another interpretation of history, with courage to accept their neighbour from another side of the river, as for him the river is flowing to the right and for the neighbour on the other side it is flowing to the left.
Ono što se može uočiti je uticaj religije u regionu na svim stranama. Slika koja je bila prije 30 godina, sada je skoro potpuno drugačija. Dali su ljudi sada postali vise religiozni ili pokušavaju da svoj nacionalizam artikulišu kroz religiju. Uočava se simbioza vodećih stranaka i vjerskih zajednica radi zaštite ličnih pozicija.
U državama koje su nastala nakon raspada Jugoslavije, ratni profiteri su postali vlasnici industrijskih pogona, koje su onda polako uništavali. Vlasništvo se koncentrisalo na mali broj ljudi, dok većina populacije ne vidi alternativu za sebe ili za djecu.
Sadašnje vođje imaju dodatni zadatak rješavanja unutrašnjeg mira, prije nego započnu pomirenje sa susjedima, no pitanje je da li su u mogućnosti da to provedu.
Back to “big brother”:
In many conflicts between two countries there is third party which has an interest in conflict to be able to contribute afterwards as a savior of the democracy. Bosnia cannot be solved without a “big brother”, Macedonia, Kosovo… until “big brother” takes the responsibility and says: sorry I made a mistake and we need another agreement. Let`s do it properly, let’s stop experiments which cannot work. Let`s make the diameter of the basket bigger, so you can throw the ball through it.
Without this, without the Marshall plan for economic development of the Balkan states, the process of reconciliation could take generations.
Siradj Duhan
BS